Javna kuća zvana HTV

Da je gotovo sve trulo na HTV-u javna je tajna, ali ipak katkada može i znalce iznenaditi količina beskrupuloznosti i moralnog ništavila koje krase ljude koji stoje na čelu ili su siva eminencija javne kuće koju neki još uvijek nazivaju i javnim medijskim servisom. Osjetiti na svojoj koži što su sve kadri učiniti posebno je iskustvo. Gledati kako blate nesretno i prerano preminulu osobu koja ni na koji način ne može obraniti sebe i svoje dostojanstvo prava je tragedija.

No, krenimo od početka. U središnjim večernjem informativnom programu, Dnevniku HTV-a, 8. siječnja 2012., prva je udarna vijest o smrti Mirjane Jusup Pukanić (49 godina) koju je u stanu pronašla prijateljica. Ostavljena i sama, dva je dana čekala da netko otkrije njezino mrtvo tijelo. HTV, koji bi kao javni medijski servis trebao objektivno i bez povređivanja ičijih prava izvještavati o važnim događajima u zemlji i svijetu, najviše prostora daje piskaralu koje je za života Mirjane Jusup sudjelovalo u objavi povijesti bolesti sumnjive vjerodostojnosti i opisu pikanterija iz njezina života što je protivno svim standardima profesionalnog novinarstva. Ista spodoba jasno i nedvosmisleno proziva Sanju Sarnavku i BaBe! i izravno ih optužuje za smrt Mirjane Jusup.

U ponedjeljak, 9. siječnja 2012., Sanju Sarnavku zove Petar Vlahov, urednik i voditelj emisije In medias res  (koju, usput budi rečeno, moraju kao urednici potpisivati drugi ljudi s HTV-a s diplomom koju on nije uspio steći) i moli je da se telefonom javi u večerašnji program jer će tema biti Mirjana Jusup Pukanić. Navodi kako će jedini gost u studiju biti bivši predsjednik Stjepan Mesić, a on bi kao urednik ipak htio čuti i drugu stranu. Nevoljko pristavši, Sarnavka s kolegicama koje su slušale razgovor dogovara što treba reći. U 16  sati, međutim, javlja se jedna osoba s HTV-a i upozorava Sarnavku da će u studiju biti isto piskaralo koje je nju i organizaciju okrivilo za preranu smrt Mirjane Jusup. Pred moždanim udarom zbog šoka, Sarnavka ipakl nalazi snage za nazivanje Vlahova i urednika Informativnog programa Miočića. Vlahovu zabranjuje da je zove, a tajnici Miočića najavljuje tužbu i sudsko gonjenje do Europskog suda za ljudska prava ukoliko se netko samo usudi spomenuti njezino ime u bilo kojem kontekstu. Navodno, spominjanja imena nije bilo. Ni Mesića nije bilo - svjetsko čudo. Kao predsjednik ju je direktno pred kamerama osumnjičio za naručivanje ubojstva Ive Pukanića i nikad se nije poslije ispričao zbog izgovorenih riječi. A Mirjana ga je prije toga danima pokušavala dobiti i moliti za pomoć. Ostaje tek činjenica da su Vlahov i ekipa lažući pokušali sebi osigurati alibi za moguću buduću tužbu. Da sam se ja (odnosno, Sanja Sarnavka) javila u emisiju, oni bi na sudu rekli kako su i meni omogućili da nešto kažem pa ih se ne može okriviti za zlonamjerno i neistinito informiranje. Može li se niže pasti?! Može.

Ostavljajući po strani BaBe! i njihovu predsjednicu - one su za sada žive i znaju se obraniti - ostaje užasna činjenica da nitko ne suosjeća s prerano i nesretno preminulom ženom, već se takozvani javni medijski servis koristi za njezino blaćenje i nakon smrti. Nestručni ljudi besramno govore o dijagnozama, osoba koju je najviše mrzila analizira njezin život...Bila Mirjana u pravu ili ne u odnosu na svoj stav prema sestri Ive Pukanića, barem se nakon smrti moglo poštivati njezine osjećaje i stavove. A oni koji su radili emisiju to i predobro znaju. Jer su s društvom koje je Mirjanu izoliralo i učinilo gotovo nesposobnom za  samostalni život već godinama privatno i poslovno umreženi.

Eto, i to je naša država pravde i pravednosti, država u kojoj se nakon izbora želi građanima i građankama vratiti povjerenje u politiku. Da smo zemlja u kojoj se poštuju temeljni principi demokracije, državni odvjetnik Bajić odmah bi dignuo tužbu protiv osoba koja na televiziji govore o privatnim stvarima, pogotovo navodnim povijestima psihičkih bolesti, osobe koje im za to nije i niakda ne bi dala ovlaštenje.    

Unatoč najavama ministrice kulture Andree Zlatar o nužnosti hitne promjene Zakona o HRT-u i Zakona o medijima, što znači i o nužnoj smjeni rukovodstva i upravljačkih tijela HRT-a, ti se ljudi nimalo ne boje i nastavljaju provoditi svoje naume.

Tužno i tragično.